Cugovečki breg

Čim dojdem na breg

Vidim prvi sneg

Zemem sanjke v ruke

Spustim se v dol bez muke.

Vrnem se doma

Z brega svoga

Čeka me majka

Kraj stolića moga.

Pa veli ona meni:

Uči, sine, uči,

Pusti sanjke stran

Da te ne bu v školi sram!

Dominik Mesar,

VI.b .razred

Dedek i bakica

        Moj dedek je već otišao na drugi svijet kada sam se ja rodila. Pričala mi je bakica da je dedek poginuo, naime, njega je pregazila hitna pomoć! Dedeka sam ipak upoznala iz bakičinih priča kao dobrog i poštenog čovjeka

        Moja bakica je iz tog razloga rano ostala bez muža pa su joj se brojni djedice počeli udvarati. Moja bakica je dugo žalila za mojim dedekom pa se sve manje djedica zanimalo za nju.

        Bakica je jednog dana odlučila kako je vrijeme da ode na zabavu. Na zabavi se počela rađati nova ljubav. Bakica je upoznala ćelavog Francuza koji se meni nije nikako sviđao. Francuz je dolazio gotovo svaki dan mojoj bakici i darivao joj skupe poklone, donosio joj je bukete ruža i brojne skupocjene sitnice. Odveo je moju bakicu i mene jednom prilikom na izlet u Tuheljske toplice. Prolazili smo preko malog mostića i Francuz se poskliznuo i  ̶  pao u vodu! Meni je bilo baš drago, ali moja bakica je počela plakati i zazivati pomoć. Dotrčao je prolaznik i pomogao Francuzu te ga izvukao iz vode, a ovaj se počeo tresti kao hladetina. Sljedeći dan ćelavi Francuz je obavijestio bakicu kako se vraća u Francusku. Bakica ga je molila da ostane na što joj je Francuz odgovorio da pođe s njim. Bakica je odbila prijedlog i tako je ljubav pukla. Bakica je nakon nekog vremena zaboravila da je imala išta s tim čovjekom te ga je preboljela, a nakon tri godine stigla je vijest da je Francuz umro.

        Danas se mojoj bakici nitko ne udvara jer su svi čuli za njezinu nesreću s djedicama pa se drže podalje, a bakica je sada zadovoljna i sretna sama sa sobom.

Matea Blažinović,

VI. a  razred

Što čini čovjeka?

        Čuvši pitanje „što čini čovjeka?“ prvo pomislimo na ljudsku anatomiju, na mišiće, kosti i organe. Međutim, kada malo bolje razmislim, shvatim kako postoje i drukčiji, dublji odgovori. Smatram da je kod čovjeka najbitnije kakav je iznutra, kakva mu je osobnost.

        Bitno je da čovjek bude iskren, dobar, da stoji iza svojih riječi i da prizna svoje pogreške. Čovjeka čini njegova duša, a svakome bi trebao biti cilj iskrena i neokaljana duša. Život je u principu lagan, ali mi ga sami kompliciramo i tada treba pronaći rješenje kako izaći iz problema, a za to treba volje, snage i hrabrosti.

         Svi u životu griješimo, no istovremeno svatko želi savršen život bez problema i svađa. Čovjek treba imati samopoštovanje i prihvatiti svoj život takav kakav jest. Život će nam postati lakši što ćemo više praštati, vjerovati drugima i rješavati probleme na koje naiđemo, a samim time bit ćemo korak bliže željenom savršenstvu. Ipak,  nitko nije savršen i savršenstvo ne postoji te si ne trebamo postavljati nerealne ciljeve zbog kojih bismo postali nesretni.

       Željela bih biti poput svojih roditelja koji su mi pružili lijepo djetinjstvo, a upravo zbog njih volim svoj život. Roditelji su mi pomogli da riješim svaku krizu i problem, uvijek su mi bili podrška i oslonac, a nadam se da će tako i ostati. Iako moje djetinjstvo i nije bilo oličje savršenstva, željela bih svojoj djeci pružiti sve ono što su moji roditelji pružili meni i voljela bih da oni imaju upola sretno djetinjstvo kao ja.

        Uvijek se trebamo truditi biti što bolji. Budući da savršenstvo ne postoji, trebamo prihvatiti sebe i svoj život, odvažiti se i iskoristiti svaku priliku koju nam život pruža. Iz tog razloga nastojim i nastojat ću i dalje da živim svoj život prema najdražoj uzrečici: „nemoj da te strah od poraza spriječi da zaigraš!“

Mihaela Dončević,

VIII. b razred