Leona Klarić i Iva Ožanić predstavljale su OŠ Gradec na Županijskoj smotri Lidrano 2025. Leona se predstavila literarnim radom Priča božićnoga drvca (mentorica: Andreja Jerković Tare, prof.), a Iva u kategoriji pojedinačnih scenskih nastupa, povijesnim govorom Grete
Thumberg, Zaustavite klimatske promjene (mentorica: Biljana Matišić, prof.).
Tekst Leone Klarić prenosimo u nastavku:
Priča božićnog drvca
Za drvca poput mene Božić uopće nije sretno doba godine. Pogađate i zašto, zar ne? Kao
da mi drvca ne znamo što će se dogoditi kad u to vrijeme godine, dok se svi vesele, dođu po
nas u šumu. „Zbogom slobodni živote, zbogom predivna šumo“, zapomagao sam bačen u
kamion. Moje grane su toliko lijepe, a moja je zelena boja savršenoga tona. Oko vrata su mi
omotali sramotno nisku cijenu – samo 20 eura, a ovo troje što se naviruje i pipka moje
predivne iglice nudi samo 15. Toliko malo cijene moju raskošnu zimzelenost.
Mama, tata i petogodišnji Leo moja su nova škrta obitelj. No, čini se da sam ipak malo
pogriješio. Stavili su me na počasno mjesto u sobi, a Leo se trudi ukrasiti me najljepšim i
najšarenijim svjećicama i kuglicama. Istinski mi se veseli. Za mene bira samo najsvjetlucavije
i najblistavije ukrase. Zvijezda koja treba krasiti vrh moje glave nije mu dovoljna dobra. Leo
ju pravi sam, izrezujući karton. Lijepi na nju zlatni papir. Kako sam se samo prevario u Leu!
On stvarno cijeni ljepotu. A toliko je zabavan da mi dani s njim postaju urnebesni. Istina,
njegovi roditelji uopće nemaju smisla za šalu. Prigovaraju mu zbog svake igre. Smetaju im
gluposti poput razbacanih igračaka ili brašna koje je umjesto snijega rasuo po kauču. Uopće
ne vide kako me Leo uveseljava. Gotovo sam zaboravio svoju šumu. Ne vide čak ni to koliko
Leo pazi na svaku moju iglicu, ne primjećuju da nijedna igračka nije bačena blizu mene, ni da
me štitio od brašna dok je letjelo po sobi… Jedne noći, dok su svi ukućani spavali dubokim
snom, kroz dimnjak njihove kuće spustio se neki starac sijede kose i sijede brade u crvenome
odijelu. Starac iz velike torbe izvadi popis s imenima i priđe mi da bi pod svjetlom mojih
lampica lakše pročitao imena. Nije ni slutio da skupa s njim čitam i ja. Popis je bio podijeljen
u dva stupca. Slijeva su stajala imena takozvane dobre djece, a na desnoj je strani bio kraći
popis iznad kojeg je pisalo: ZLOČESTA DJECA. Odmah ispod njega, na prvome mjestu,
pisalo je: Leo! Starac je pomalo ljutito promrmljao sebi u bradu: „Uzalud sam se mučio s
ovim dimnjakom. Ovaj dječak neće dobiti ništa!“ Upregnuo sam sve svoje snage da
progovorim ljudskim jezikom: „Djedice, molim Vas, razmislite još jedanput!“ Zatim sam mu
ispričao kako je Leo zapravo silno zabavan i dobar dječak koji se brine o meni i svakodnevno
me uveseljava.
Starac se nasmiješio i ispod mojih grana stavio zeleni autić. Rekao je: „Dječak kojemu
stablo može biti prijatelj doista ne može biti zločest!“ I stvarno je tako. Da je Leo i danas moj
najbolji prijatelj, pokazuje i ova priča koju zapisuje u moje ime.
Leona Klarić, 5. a
